Kontinuitet ljudskog življenja na poluotoku Pelješcu prati se od mlađeg kamenog doba – neolita pa sve do današnjih dana. Život se možda, vjerojatno, odvijao i u starijem kamenom dobu – paleolitu, ali prvi dokazi ljudske nazočnosti na Pelješcu neolitički su nalazi iz vremena oko trećeg tisućljeća prije naše ere, u spiljama između Ponikava i Česvinice, na Ćućinu iznad Trstenika, te u Gornjoj Nakovani.
Oko 5. stoljeća prije naše ere na poluotoku su živjeli pripadnici ilirskog plemena Plereja, rasprostranjeni na čitavom području od Boke Kotorske do Neretve. Brojne ilirske gomile ukazuju da su Plereji u protopovijesti gusto nastavali poluotok. Unatoč grčkom prisustvu u neposrednoj blizini Pelješca, dodiri i utjecaji na pelješke Ilire bili su neznatni. Pelješac kao da nije bio zanimljiv za Grke. Pokraj 3. stoljeća prije naše ere na primorje Ilirika, s ekspanzionističkim ciljevima, a povodom zaštite Grka i spriječavanja ilirskog gusarenja nad pomorskom trgovinom, stigli su Rimljani. Dugotrajni otpor Ilira, Rimljani su skršili divljačkim pokoljem zarobljenih odraslih muškaraca kojeg su 35. g. prije naše ere vojnici Oktavijana Asugusta izvršili na Mljetu i Korčuli, prodavši žene i odvodeći djecu u ropstvo. Tada je bio ugušen i svaki mogući otpor na Pelješcu, koji je ubrzo, stvaranjem rimske provincije Dalmacije, ušao u sastav rimske države.
U 7. stoljeću naše ere istočnu obalu Jadrana naselili su Slaveni. Od tada pa sve do 1333. godine poluotok dijeli pravo-političku sudbinu Huma ili Zahumlja. Dubrovčani su 1333. godine kupili poluotok od srpskog kralja Dušana i bosanskog bana Stjepana II Kotromanića (Lučić 1980). Preuzevši Stonski Rat (Pelješac) dubrovačka je vlada započela s provođenjem niza mjera kojima je za cilj bio učvršćenje vlasti nad novostečenim područjem, njegova zaštita od vanjskih opasnosti te osiguranje poletnog gospodarskog života na poluotoku. Jedna od tih mjera bila je i podjela zemlje novim vlasnicima. Dubrovački vlasteoski krug htio ga je zadržati za sebe, ali otpor na kojeg je naišao u starosjedilačkom žiteljstvu, napose starješinskom sloju, natjerao ga je na određene kompromise.
 

JANJINA

Janjina je naselje u središtu poluotoka. Sastoji se od dva sela – glavnoga koje se zove Janjina i jednoga manjeg, smještenoga iza brda i zbog toga prozvanoga Zabrežje. Mjesto Janjinu čini skup od pet zaselaka koji se zovu: Bara, Jaspričići, Prišlići, Dežulovići i Gornje Selo. Gornje Selo se sastoji od Lovrovića, Gornjeg Sela i Polutića. Bara i Gronje Selo već su postojali u 14. stoljeću, dok su ostali zaseoci nastali najverojatnije tijekom 15. ili 16. stoljeća.
O podrijetlu imena Janjina nema zasada pouzdanog tumačenja. Prema nekim mišljenima riječ je o pridjevskom toponimu izvedenom od osobnog imena Janja. Janjina se prvi put bilježi u ispravi Stefana Prvovjenčanog iz 1222/8. godine u kojoj se navode i janjinske crkvice sv. Stjepana i sv. Jurja.
 

POMORSKA BAŠTINA JANJINE